Vigo, najveća ribarska luka u Europi, grad poznat po hladnjačama i tvornicama ribljih konzervi. Baš tako i izgleda ovaj grad u kojem se nalazim, 100 tinjak km južno od Santiaga.
Sve ima svoj kraj. I dobro je da ima. Preko krovova gledam u Atlantik i slažem mozaik od svega protekloga u posljednjih mjesec dana…Nedjelja je, grad začuđujuće pust, trgovine uglavnom zatvorene. Kiša koja cijeli dan pada, ionako sivi grad pretvara u crnilo. Dugo se nisam osjećao ovako loše i tužno. Šetao sam jutros Vigom i pokušavao uživati u toj tuzi, ali nije mi išlo. Danas bih samo htio da nestane.
Zašto smo tako prokleti da nam ono što je proteklo uvijek izgleda toliko ljepše od sadašnjosti? Da li je svaka velika sreća samo nagovještaj još veće tuge koja je slijedi?
Lijepo je znati da nakon kiše uvijek dolazi sunce, no nikada nisam razmišljao u suprotnom smjeru. Da iza svakog sušnog i toplog ljeta neizbježno dolazi i kiša, u pravilu i razorna oluja..
Čak i kada se prisjećam teških trenutaka koji su u životu protekli, oni u sjećanju imaju neku dozu ljepote, neku koju tad zasigurno nisam osjećao… Kako li tek onda boli sjećanje na lijepe periode koji su protekli.
Zar to nije prokletstvo čovjeka, da uvijek iznova hvata ugodu i ljepotu, a tako samo uvećava količinu nostalgije i sjete koji je slijede. Prekrasnih bivših trenutaka uvijek je sve više, na životnoj vagi sreće i tuge, ta zdjelica sve više i više povlači na svoju stranu… Trenutak ljepote koji živimo i za kojim ćemo potrčati će opet i uvijek biti samo jedan. A onda će i on proteći i pretrčati na drugu stranu. To je život, tako je i tu se ništa ne može. Zatvarati oči nad tom istinom može biti rješenje, ali ne moje.
Nije da se žalim, ali uvod svakako moram napraviti, pa nek bude ovakav.
Sjećanje na dan kada sam krenuo na ovaj nevjerojatni put, iz zaborava mi izvuče prvi dan srednje škole, ili prvi dolazak na seniorski trening…Događaji tako daleki, a povezani nekom zajedničkom emocijom. Možda sam tada osjećao slično uzbuđenje, euforiju, radost zbog ulaska u nešto sasvim novo i nepoznato. Prolazi li vrijeme stvarno sporije kada smo u novom okruženju, kada mozgu iznova pružamo svježe impulse i nove situacije? Možemo li na taj način zaista imati dojam da smo živjeli više, duže?
Čini mi se da je cijela vječnost protekla od tog prvog dana Camina, kada sam jutarnjim busom iz Bayonnea stigao u St Jean Pied de Port… Ulazeći u nekakav turistički ured za Camino preuzeti hodočasničku putovnicu, kraj i povratak se činio tako dalek.
A evo, sada je stiglo to vrijeme. Možda zapravo još ne za povratak, ali svakako za barem priču o njemu. Pa evo je.
Sjećam se da sam prethodne noći spavao u mjestu imena El Acebo, visoko u planinama iznad grada Ponferade. Taj dan Sari i ja smo cijeli dan hodali, pa u sumrak stigli u ovo selo sa jedinim otvorenim prenoćištem. Nije bilo drugog izbora, nego otići u ovo, najluksuznije prenoćište za hodočasnike na cijelom putu. Sve je bilo poput hotela sa 5 zvjezdica, osim što se u sobama nalazilo 10 ak kreveta. Krevet je koštao 12 eura, što nije bilo ni strašno.
Za večerom, uz mene i Sarija, bio je Raymond, umirovljeni kontrolor leta iz Kansasa i dvije starije Australke. Raymond je bio oduševljen luksuzom prenoćišta, pričao nam je kako je jedva čekao doći ovdje. Ujutro, nakon obilnog doručka, spuštao sam se niz veliku strminu uskim šumskim puteljkom, kada sam ga opet susreo. Riječ po riječ i krenuli smo hodati zajedno, razgovarajući o koječemu, ponajviše o poslu, novcu, politici. Razgovor nas nije nikako vodio dalje od tako nekih općenitih tema, tek mi je usput spomenuo kako se putem često moli.
U jednom trenutku, došli smo do teme kraja i povratka kućama. Oduševljeno je stao pričati kako jedva čeka trenutak kada će se vratiti kući u normalno okruženje, pa krenuo nešto baljezgati o momčadi američkog nogometa iz njegovog grada koju jedva čeka poći gledati u nekakvom doigravanju za nekakvu titulu…Tu sam već krenuo ubrzavati korak, spomen sporta mi ovdje dođe poput bogohuljenja.
Kada je krenuo pričati kako ovo na caminu zapravo i nije pravi život, nešto sam slagao o Sariju koji je ranije krenuo i koji me već dugo čeka u Ponferadi, zaželio mu buen camino i nastavio sam dalje…
A što sam mu trebao odgovoriti na to? Krenuti u raspravu, pa debatirati oko toga kako ovo nije pravi život? Zanimljivo. Pitam se što je za njega pravi život? Američki nogomet, kokice i pivo?
Možda sam ga trebao upitati da ovaj život na caminu nije bio pravi jer nije bilo ničeg čime bi se mogao istaknuti? Skupa odjeća, zlatni sat, moćna putovnica, titula koju posjeduje?
Sve što je u životu tako mukotrpno sticao, ovdje nije vrijedilo…Na putu smo svi bili ogoljeni do razine čovječnosti, to je bilo jedino po čemu si mogao nekoga vrednovati.. Ljudi mogu biti pravi i živjeti svoju puninu tek kada odbace sve te nepotrebne terete; odbace je teška riječ- postave ih na pravo mjesto u životu.
Što bi mi odgovorio da sam mu rekao kako mislim da ništa veće u životu ni ne posjedujemo od svoje neometane prisutnosti koju smo tamo mogli živjeti? Čemu životnijem to kod kuće možemo težiti od propitivanja sebe, smisla i života za koje smo ovdje imali toliko vremena?
Zar je novac, posao, ekonomija, politika stvarno veća i vrjednija od toga?
Napredak? Čini mi se da u tom pravom svijetu svaki novi napredak, sve što izmišljamo i što nam život čini lakšim, služi tome da nas još više udalji od sebe i svega što zaista vrijedi.
Pravi svijet o kojem Raymond priča, ako je ikada i bio pravi, danas sve manje poznaje i trpi išta što je pravo. U njemu već dugo ne stanuju prave vrijednosti.
Prave ljubavi su sve rjeđe i vječno na iskušenjima. Vjera je na svakom koraku, a prava vjera u tragovima, sve manje stanuje čak i tamo odakle bi trebala izvirati.. Pravi osjećaji ako i postoje, u ljudima su duboko zakopani i od njih neželjeni.. Pravi razgovori vode se samo na marginama tog svijeta, tiho da nitko ne čuje. Ne znam da li je svijet takav otkad je vijeka, ali danas ga živim i svjedočim mu takvome.
Kako se mogu sa ushitom vraćati u taj pravi život kojeg sačinjavaju svi ti normalni Raymondi, isti ti koji se upravo i neprestano, direktno i indirektno ubijaju radi zemlje, zastava, vlasništva, resursa, religija…Kao da je bitno uopće zbog čega, meni je sve dalje od početka rečenice- ubijaju se- nevažno. Tko su ludi a tko normalni u takvom svijetu, otkada i zbog čega ta bljutava većina ima privilegij baš svoj način života nazivati normalnim, a sve koji nisu poput njih- nenormalnima? Kakva ružna riječ li je uopće normalnost.
Počinjem misliti da pravi život tek počinje kada te taj i takav svijet odbaci i nadjene ti titulu luđaka, neprilagođenoga. Kada te poput Divljaka iz Vrlog novog svijeta bace u stranu, izoliraju od svojeg civiliziranog svijeta i polako zaborave. Onda napokon i jedino tada, imaš odobrenje okoline biti svoj, što god to značilo, a bez da te dalje osuđuju. Kada si jednom za njih mrtav, postaješ besmrtan.
Siguran sam da smo svi mi na na caminu, počevši od sebe, bili puno bolji ljudi nego smo to kod kuće i nego ćemo biti kada se kućama vratimo. Okruženje nas uvelike određuje, koliko god to teško bilo prihvatiti, prečesto smo preslabi da mu se odupremo.
Raymond je sporo hodao, brzo sam ga ostavio iza sebe. Nisam se okretao, no sad mislim da sam trebao. Okrenuti se i dobaciti mu za kraj:
„Hej Ray, ne znam za tebe, ali ja sam upravo sad u pravom svijetu i želim nam obojici sretan povratak u tvoj truli Zapad, u lažni svijet nenormalnih!„
Tamo će nam sreća trebati.
Slow motion 
Komentiraj